Razgovarali u Ljubljani 10. travnja 2009.

Sami Rintala jedan je od onih jedinstvenih projektanata koji arhitekturu promišljaju cjelovito, kao zasebnu disciplinu koja slijedi svoje unutarnje zakonitosti, ali i kao oblik neposrednog djelovanja duboko uronjen u stvarnost svijeta. Rintala je da­nas partner u malom, kako sam kaže, ‘obiteljskom’ uredu Rin­tala Eggertsson. Konceptualna poveznica njegovih projekata, od instalacija do aktualnih intervencija, jest senzibilni i em­patični pristup temi i mjestu kojim se bavi, no njegovi pro­jekti zadržavaju izrazito arhitektonični i autonomni karakter. Rintala se oslanja na introspektivni odnos prema zadatku, no njegov autorski napor izbjegava zamku naivnosti ili dos­lov­nosti pa su rezultati jednostavni, ali i formalno upečatljivi arte­fakti koji su u aktivnom odnosu prema prirodi i životu koji udomljuje.

ORIS: Geopolitička povijest Finske ima neke sličnosti sa zem­ljama bivše Jugoslavije u smislu svojega liminalnog po­ložaja između blokovske podjele i velikih sila. Možete li taj geopolitički odnos dovesti u vezu s kulturnom proizvodnjom Finske? Njezin kulturni identitet poznat je diljem svijeta, po­sebice kada govorimo o dizajnu ili arhitekturi. Je li kulturna proizvodnja dio nastojanja da se osnaži nacionalni integritet kao reakcija na jake susjede, ne mislimo samo na Rusiju, nego i na druge nordijske zemlje?

Sami Rintala: To je službena povijest. U drugoj polovini 19. stoljeća osnovan je pokret koji su vodili skladatelji, slikari i drugi umjetnici koji su pokušavali pronaći izvor finskoga nacionalnog karaktera uglavnom u pri­rodi i karelijskoj mitologiji. Oni su u stvaranju politike aktiv­no koristili kulturu, tako da je ta pozicija jačala, ali mislim da to više uopće ne funkcionira. Htio bih reći da je pozicija kreativnoga kulturnog humanizma oslabljena u stvarnosti jer je građevinska industrija pregazila kulturne pozicije, osobito one arhitekture. Svako toliko ona se koristi kao simbol finskoga nacionalnog identiteta, no što ćete istaknuti kao njegov znak u suvremenoj finskoj arhitekturi, kada se ljudi i ideje križaju u sklopu svako­dnevne stvarnosti? Drugo pitanje je komu vi­še uopće treba arhi­tektura koja igra ulogu nacionalnog sim­bola? Možda jedi­no političarima.  Postoji taj osjećaj, koji je ispravan, da se Finska ne nalazi usred dinamičnih promjena u arhitekturi koje vode prema nečemu sasvim novome. Tek odnedavno postoje programi koji počinju promovirati nove koncepte. Postoje također i neki novi arhitektonski uredi koji su dosta zanimljivi, no nemaju posla. Tradicija također znači da se korak po korak približavamo poziciji u kojoj možete početi stvarati, primjerice, javne zgrade. Nadam se da je to malo klimavo jer nije zdravo, trebalo bi biti još dodatnih putova, drugih oblika izražavanja. Za razliku od Finske, arhitektonska tradicija u Norveškoj nije toliko jaka, niti blokira te smjerove. U Norveškoj se događa dosta zanimljivih stvari, djelomično i zbog nedostatka čvrste tradicije, a djelomično i zbog činjenice da imaju dosta novca.

ORIS: Juhani Pallasmaa naglasio je važnost redovitih okupljanja i diskusija između arhitekata, glazbenika, pjesnika, filozofa i ljudi iz različitih kulturnih krugova. Sudeći po njegovim riječima, čini mi se da je finska kultura višedisciplinarna i dobro umrežena, da se poslužim tim suvremenim terminom. To mi se čini kao uzbudljivo intelektualno stanje koje je utjecalo na finsku arhitekturu.

Sami Rintala: Smatram da Juhani Pallasmaa predstavlja tu tradiciju dubokih humanističkih vrijednosti. On je početkom devedesetih godina došao u našu školu, Tehničko sveučilište u Helsinkiju, te otvorio arhitektonsku scenu i međunarodno i višekulturno. Pallasmaa je bio moj učitelj i moj je rad nadahnut njime, djelomično stoga sam se oduvijek osjećao bliskim drugim oblicima umjetnosti. Ja sam u biti želio postati filmski redatelj, a ne arhitekt. Uvijek su me više impresionirale osobe i stavovi nego ideologije i dogme. Primjerice, impresioniran sam time kako Juhani Pallasmaa uspijeva, spajajući i umrežavajući, pomiriti ono sadržajno.

ORIS: U vašim projektima mogu se pratiti ideje vezane uz istraživanje haptičkih kvaliteta i značenja u arhitekturi, što je blisko Pallasminim interesima vezanim uz fenomenologiju u arhitekturi.

Sami Rintala: Veoma me zanima činjenica što pri stvaranju arhitektonskih prostora oni nisu samo objekti, nego postaju i subjekti koji imaju i vlastitu volju, i nakanu spram nas. Problem čitavoga suvremenog zapadnog stila života jest u tome što smo u svom razmišljanju snažno koncentrirani na sebe same, na vas i mene. No, kada stvarate arhitekturu, ona također može postati nekom vrstom autonomnog bića. Kada se upustite u arhitekturu, ona je poput prirode koja ima vlastiti univerzum koji nas ili prihvaća ili ne. Zanimljiva arhitektura bavi se komunikacijom, no do nje se ne dolazi znanstvenim istraživanjem. Znanstvena istraživanja o objektima ne predstavljaju komunikaciju, to je samo davanje latinskih naziva stvarima i pokušaj da se njima dominira, kao i njihovim korištenjem u dominiranju drugim stvarima.

Istina, arhitektura također može biti i to, možete je koristiti kao alat za dominaciju, no isto tako može postati prirodni odnos između predmeta, koji me veoma zanima. Shvaćam fenomenologiju u smislu da ona proučava namjeru objekta prema nama. Arhitektura postaje kalup i mjesto stvaranja fenomena koji otvaraju mogućnosti za sadašnjicu i budućnost. Predstavljate mogućnost mjesta i ne radite protiv toga. Ta lokalno specifična mogućnost potom postaje jedan od mogućih izražaja civilizacije koja će je naseljavati. To je spor alat za promjenu stvarnosti, no možda jedini trajni alat koji imamo. Prema tome, ključno je da u tom procesu budemo puni idealizma.

Osim toga, mi vjerujemo i u izravan poticaj koji autentični materijali imaju na ljudsko tijelo. Želimo se distancirati od čisto bijeloga, apstraktnog, suvremenog prostora, to je prelagan odgovor na osnovne ljudske potrebe.

ORIS: Je li motivacija za vaše instalacije bio pokušaj približavanja stvarnosti i izravnijeg rada s prostorom bez prepreka konvencionalne arhitektonske prakse? Je li to bio proces ili vaša osobna, postupna evolucija prema mogućnosti bivanja arhitektom?

Sami Rintala: Još sam kao student izradio svoje prve instalacije, stoga je za mene iskren način da se izrazim bio da učinim nešto s prostorom i proučim mogućnosti kako prostor komunicira s osobama koje u njega stupe, sa svjetlom i materijalnošću, to je okvir pitanja. Prema mojem se sudu arhitektura tiče samo prostora, a ne reprodukcija, ili crteža ili nečeg trećeg. Imam želju stvarati arhitekturu umjesto da čekam deset godina da je nacrtam u nadi da će je netko izgraditi. Htio sam sebi malo skratiti put i riskirati. Motivacija za instalacije jest moja želja za građenjem. Moj otac bio je na čelu tvrtke koja se bavila obnavljanjem povijesnih kuća u središtu Helsinkija. Sav novac za školovanje tijekom studija zaradio sam radeći s njim, tako da me jednostavno zanimaju stvarni prostori i način na koji oni nastaju. Želim biti prisutan na lokaciji i stvarati arhitekturu umjesto da sam fokusiran isključivo na njezino crtanje. No, naravno da morate crtati i komunicirati kako biste mogli otkloniti sve sumnje i postići cilj. Prije stvaranja stvarnosti, mora postojati konstrukcija mišljenja.

ORIS: Osjećate li se bliskim njujorškoj minimalističkoj sceni iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kao npr. Donaldu Juddu ili Solu LeWittu?

Sami Rintala: Dobro poznajem rad Donalda Judda. On se školovao kao arhitekt, to mu je bila početna točka. Objavio je i knjigu Arhitektura, u kojoj se nalazi mnoštvo crteža o raznim arhitektonskim djelima i kućama koje su vrlo zanimljive zbog svoga utemeljenog minimalizma, a u isto vrijeme i iskonskog funkcionalizma. Isto tako, postoji i stara crta u arhitekturi koju Judd svojim radom nastavlja, crta geometrije, proporcija, pa čak i matematike. Smatram da je arhitektura visoko konceptualna forma, u slučaju dobre arhitekture. Arhitektura je apstrakcija stvarnosti kao što je to i matematika, u smislu istog načina na koji proučavate stvarnost. No, kako biste iskoristili rezultate istraživanja, morate apstrahirati obrađeni materijal u brojke ili koncepte, no na koncu se ta apstrakcija mora vratiti u stvarnosti i postati njezinim dijelom.

Iz nekog razloga, naši nam se alati za apstrahiranje toliko svide da ostanu prisutni čitavo vrijeme do pretvaranja u stvarnost, u proizvod. To postaje stil, zastupanje metoda. No, moramo razumjeti da u stvarnosti postoji rođenje, mladi odlaze od kuće... Teško je uključiti stvarni život u apstrakciju jer gubite štit profesionalizma - i što onda možete? Jedna mogućnost je da radite na sasvim drukčiji način ili iz drukčije profesionalne pozicije, kao što to rade neki arhitekti ili umjetnici koji se bave fizičkim atributima i postupnim rastom projekta.

ORIS: Većina dobrih umjetnika i arhitekata dijeli tu zajedničku kvalitetu razvijanja empatije prema stvarnosti. U projektiranju polazite od prirode ili života, odnosno Svijeta br. 1, kako ga vi nazivate. Potom se vraćate u sferu apstrakcije i stvarate Svijet br. 2 - ljudski artikuliranu stvarnost, te potom puštate da arhitekturu ponovno nastani život. Ta ravnoteža između Svijeta br. 1 i Svijeta br. 2 je po mom viđenju osnova vašeg rada, stvaranje koncepta pregovaranja između prirode i apstrakcije arhitekture. No, koncepti su nužno apstrakcije. Čak su i socijalni odnosi neka vrst apstrakcije ako ih počnete interpretirati.

Sami Rintala: Točno. To je nužno redukcija, no može li ta redukcija uključivati i dedukciju? To je teško i smatram da to nisam uspio ostvariti u čitavom svom radu, posebice u početku. Želio sam reducirati stvari kako bih ih mogao razumjeti, no smatram da me sada više zanima kako nešto uključiti radije nego izuzeti. Smatram da bi trebalo opet aktualizirati rad Alvara Aalta jer se on nije bojao uključiti aspekt života u svoju arhitekturu. U njegovim se sobama dobro osjećate, kao da ste kod svoje kuće.

ORIS: Jedan od važnijih aspekata vašeg rada je također i podučavanje. Vodite radionice na kojima gradite sa svojim studentima.

Sami Rintala: Radionice su za mene vrlo prirodan način rada sa studentima. Izvedem ih van, dam im stvarnu zadaću i stvarnog klijenta, da riješe konkretan problem stvaranjem prostora i građevine u vrlo kratkom roku. To je vrlo dobar način podučavanja arhitekture, jer studenti mogu u roku 10 dana povezati koncepte i ideje sa stvarnim svijetom i vidjeti što funkcionira, a što ne. Sve se napravi u vrlo kratkom vremenu tako da se o tome može razmišljati poslije. U siječnju smo bili na Tajlandu i za samo osam dana izgradili knjižnicu za ratnu siročad te postigli trenutačne rezultate.

Smatram da bi svaki arhitekt trebao proći najmanje jedno razdoblje građenja ili barem jednu radionicu, kako bi shvatio težinu materijala, način na koji se spajaju, koliko je vremena i energije potrebno da se podigne zgrada. Lako je crtati bez shvaćanja da postoje ljudi koji grade po zimi i kiši. Kada postanete jedan od radnika na gradilištu, počnete drukčije gledati na crteže, jer vidite probleme i pokušavate ih izbjeći tako što se nećete koncentrirati na složenost nego na ekonomičnost svog izraza. Pitanje je koliko se malo može izgraditi i kako se može više uštedjeti, umjesto da bude obratno.

ORIS: To me podsjeća na čuvenu Loosovu izjavu da je ‘arhitekt zidar koji je naučio latinski’.

Sami Rintala: Izjava se odnosi na arhitekta kao majstora graditelja, no smatram da postoje dva aspekta. Jedan je da smo u zapadnoj civilizaciji podijeljeni na fizički i intelektualni dio koji klasificira stvari oko nas. Bez naših vlastitih tijela nismo u mogućnosti iskusiti svijet oko nas. Smatram da je najpozitivniji aspekt čitavog procesa građenja zgrade prisutnost tijekom njezine gradnje. Na taj bi se proces trebalo usredotočiti, umjesto da ga se izbjegava. U isto vrijeme, sustav otežava promjene tijekom gradnje jer moramo naručiti sve materijale preko građevinarskih kanala, a tu su i zakonska pitanja. Ljepše bi bilo malo se odmoriti i imati organski proces građenja gdje se stvari također razvijaju na gradilištu, kao što je to Gaudi radio. Uvjeren sam da bi to rezultiralo boljom arhitekturom. No, čini se da više nemamo vremena stvarati kvalitetu, sve se mora obaviti što je prije moguće.

ORIS: Je li rad s velikim idejama u malim djelima bio vaš namjeran odabir, ili vas zanimaju i veća mjerila?

Sami Rintala: Naravno da nas interesiraju i veća mjerila, ali ipak imam puno povjerenja u svoj pristup. Počinjem s manjim mjerilima i time učim, građenjem i podučavanjem, tako da smatram da napredujem na vrlo siguran način. Jednoga ću dana možda graditi neke veće projekte, no doista se nadam da ću imati konceptualnu kontrolu nad njima. Što je više ljudi uključeno, to više političkih i ekonomskih strategija, koje je teško prepoznati, ulazi u proces. Mi smo u neku ruku sluge većem broju gospodara u ovom trenutku. Riječ je o vrlo zanimljivoj aktivnosti, no trudim se stvoriti poziciju za naš ured gdje će ljudi koji nas budu kontaktirali znati da ćemo tijekom procesa imati neke preferencije kojima ćemo ostvariti kvalitetu. S druge strane, mnogi mi arhitekti govore da veće zgrade imaju manje problema nego manje zgrade. U malim se zgradama suočavate sa svim poteškoćama koje imate i u velikim, samo što su manje zgrade kondenziranije. To ima smisla.

ORIS: Pri promjeni mjerila trebali biste biti prisiljeni pronaći neke nove alate za proces projektiranja. Vas zanima polagana izgradnja neke vrste kolektiva, ne ureda, nego operativnog kolektiva.

Sami Rintala: U proces projektiranja, a u proces građenja pogotovo, morate uključiti više ljudi, no kako stvarati s tim ljudima, kako komunicirati? Ne bih se osjećao dobro u piramidalnoj strukturi, radije bih imao vodoravno organiziranu skupinu ljudi kojima vjerujem i s kojima mogu nešto napraviti. Dagur Eggertsson je takva osoba. Primjerice, ono što mi radimo jest da ako imamo dva projekta, svaki od nas preuzme odgovornost za jedan projekt i radi na njemu, ali i raspravlja o projektu s onim drugim, isto kao što smo radili u školi. Takve rasprave mijenjaju projekt i to funkcionira jako dobro.

Sviđa mi se ideja radionice gdje se koncept intenzivno stvara u kratkom vremenu. Mi bismo putovali na lokaciju, radili tamo tri ili četiri dana, izradili koncept na lokaciji i potom se vratili u ured kako bismo izradili crteže koncepta. Mi smo u tom pogledu prilično lokalno specifični (site-specific). To za nas znači da pokušavamo komunicirati s fizičkom okolinom, no isto tako i s nekom vrstom govora, poruke, i to je možda konceptualna strana stvari. Kažemo da svaki projekt ima vlastitu diskusiju, čak je i jezik korišten u diskusijama uvijek različit. Ponekad pronađemo dobru knjigu o lokalnoj povijesti, zanimamo se za vremenske karakteristike, kvalitetu tla i slično. Drukčije teme postaju važnije u drukčijim projektima, a mi ih pokušavamo dovesti u ravnotežu. Projekt Ordos 100 u Kini jedinstven je zbog svoje diskusije o klimatskim uvjetima i Kini danas, te o etičnosti same zadaće. Smatram da je i klijent to nekako razumio, tako da su nam davali vrlo pozitivne povratne informacije o projektu. Izradili smo kolaž koji im je bio razumljiv i čitljiv.

ORIS: Vi u biti ne izmišljate ništa novo, ni u arhitekturi ni u obrazovanju?

Sami Rintala: Ne, mi samo stvaramo kolaže od postojećih stvari, u najboljem slučaju s novim pogledom na temu.

ORIS: Vi samo dodate svoje začine.

Sami Rintala: Ili ih smanjimo. No, u isto vrijeme glavne su sirovine one koje rastu prirodno na lokaciji. U područjima Japana gdje sam radio, za vrijeme pauze za ručak ide se u mali restoran u kojem koriste lokalno uzgojeno meso, ribu i povrće. To je fantastično zato što tijekom obroka možete gledati kroz prozor i vidjeti odakle namirnice dolaze. Rastu upravo sada, primjerice mladice bambusa možete ubrati, staviti malo sezamovog ulja i pojesti ih, i stvarno su fantastične. To je hrana koja kratko putuje. Isto može biti i s arhitekturom. Kuhate sa sastojcima koje imate, ali napravite novu kombinaciju.

ORIS: Neovisno o činjenici da je vaš rad lokalno specifičan, skloni ste proizvoditi formalno rigoroznu arhitekturu. Vaši se projekti razvijaju u međusobnom djelovanju tumačenja uvjeta na lokaciji i potom vrlo sažete reakcije na uvjete. Pretpostavljam da prolaze određeni proces rafiniranja prvih impresija, ideja i koncepata, te potom idu prema jednom vrlo preciznom i jednostavnom konačnom rezultatu.

Sami Rintala: Da, postoji neka vrsta dubokog zadovoljstva u rafiniranju lokalno specifičnih vrijednosti i opće diskusije u manje stvari, umjesto da se držimo ranih skica prvih impresija. Razmišljam o vlastitoj kući i nadam se da ću ovo ljeto započeti s gradnjom. Gradnju ću započeti temeljem skice broj 47. U svih prijašnjih 46 skica vodio sam diskusiju u smjeru pojednostavljenja izričaja.

Neki se od naših radova također distanciraju od lokacije, čini se kao da na koncu više toliko ne komuniciraju fizički. Čak su pokušali i odbaciti činjenicu da su tamo, a to je možda bio slučaj s nekim ranim instalacijama jer su bile privremene po svojoj prirodi. Primjerice, Krletka u Yokohami, ona je doista htjela odletjeti. Instalacija je bila smještena na povijesnom pristaništu u luci, a okoliš su činile sve te udobne, lažne zapadnjačke zgrade. Izgledalo je kao da lokaciju okružuje Disneyland, tako da se to pretvorilo u priču o mogućnosti da se odleti i negdje drugdje posije sjeme.

ORIS: Neki od vaših posljednjih projekata bave se turizmom, specifičnim načinom reinterpretacije turizma, što je u neku ruku kritika turističke industrije.

Sami Rintala: Nadam se da je naša kritika konstruktivna na način da pokušava ponuditi rješenja umjesto da samo ukazuje na probleme. Ponekad je problem s umjetnošću to što ističe probleme i ne nudi nikakvo rješenje, nego nas samo čini bespomoćnima pred negativnim fenomenom. Turizam je sljedeća velika industrija na Sjeveru i Arktiku. Ima ljudi koji žele iskusiti prirodu koja je nestala u Svijetu br. 2, dođu ovamo i usred ničega vide ovo arhitektonsko djelo koje pokušava komunicirati s prirodom.

Tu je riječ o stvaranju objekata u prirodi na način na koji će posjetitelji razumjeti da je to lokacija koja je unutarnja, ne samo izvanjska. Ona komunicira s običajima i namjerama lokalne kulture i okruženja. Tijekom razvoja tih projekata išli smo u lov i ribolov s lokalnim ljudima, kako je to već tradicija i prirodno ponašanje i za njih i za mene u toj okolini. Za mene su te kolibe postale izražajem i nekih mojih osobnih interesa u prirodi. Mnoge su zgrade projektirane kao kopije autentične, lokalne narodne arhitekture tog područja. Ući u nju i učiniti očite stvari je neka vrsta opasne zone. Mi s druge strane opet pokušavamo smanjiti doslovnost kako bismo napravili nešto što će staviti u ravnotežu pitanja vezana uz lokaciju i ona univerzalna. Druga strana tih projekata jest da su nam klijenti lokalne obitelji, a one nisu ekonomski u mogućnosti puno uložiti u njih, tako da je taj proces spor, ali može na kraju ispasti dobar.

ORIS: Vaši su projekti u neku ruku kritični prema suvremenom društvu i općenitom poimanju arhitekture. Smatrate li da postoji određena opasnost ulaska u neku vrstu eskapizma u vašoj potrazi za ravnotežom i skladom čovjeka i prirode?

Sami Rintala: Da, stoga je bitno imati na umu da je arhitektu svrha da gradi stvari. A kada moram raspravljati o tome zašto sam sudjelovao u projektu Ordos 100 i nekim drugim projektima, to postane zanimljivo, jer u nekom trenutku morate raditi svoj posao. Malo je tužno ako ste pekar, a ne pečete kruh. Prema tome, ne mislim stvarno da smo eskapisti, samo pokušavamo upotrebljavati strategiju trojanskog konja tako da sudjelujemo svugdje gdje možemo i unosimo vlastite tajne strategije umjesto da ih primamo od drugih.

Moglo bi se reći da se naša arhitektura bavi ravnotežom prirode i čovjeka. Možda to tako ne izgleda, nije to organska arhitektura nego arhitektura od čelika i betona, ona govori: ‘Ovo je stvorio čovjek, a ovo je priroda’. Te dvije arhitekture su različite, ali još uvijek komuniciraju na drugoj razini. Ne služe one za bijeg od činjenice da naše kuće nisu pod zemljom i ne nestaju. Zgrada mora imati svoj karakter zgrade, ona ima takvu središnju ulogu u našem shvaćanju univerzuma, nas samih i našeg mjesta u svijetu. Moramo imati kuće, one imaju interijer i eksterijer i više-manje se izrađuju rukama. To je obrnuto od eskapizma, tu je riječ o volji za građenjem i potom o odbacivanju krivih strategija. Volio bih kad bi postojao neki autoritet koji bi imao najvišu kontrolu, koji bi mogao reći: ‘Hajdemo se smiriti, hajdemo ne tražiti brzu zaradu, nego hajdemo stvoriti kvalitetnu arhitekturu jer je riječ o javnoj zgradi za ljude.’ Taj način gradnje je utilitarniji, a moglo bi se čak reći i da je i idealistički. Mislim da se to danas zove visokim idealizmom ili romantizmom kada tražite lijepe stvari koje nisu samo tržišni proizvod.

ORIS: Mislim da je daleko jednostavnije graditi lijepe i idealističke projekte u prirodi nego u urbanom okruženju. Planirate li ulaziti u urbano tkivo i suočiti se sa Svijetom br. 2? To je stvarnost civilizacije, više od polovine svijeta živi u gradovima koji su puni konfrontacija, gradovima koji ponekad nisu humani…

Sami Rintala: Skoro čitav svoj život živio sam u gradovima, oni su i izuzetno lijepi i glavna tekovina čovječanstva. To je glavna arena za arhitekte, nemamo tu izbora. Isto tako je dosta teško graditi u prirodi, a da se lokacija ne uništi, ne odabrati najbolje mjesto nego ono do njega. A i nama je jednostavnije razumjeti način na koji funkcionira grad nego ekosustav.

Na koncu, kao što ste i rekli, polovina stanovništva živi u gradovima. No to ostavlja jednu polovinu, i to onu koja nema svoje arhitekte i druge savjetnike da riješe probleme. Osim toga, njihovi su problemi ključni, rukovanje hranom i proizvodnja energije za gradove, recimo. Što se mene tiče, postoji dosta sadržajnog posla za arhitekte izvan gradova, koji možda uključuje manje prestiža i kozmopolitskog načina života.

ORIS: Niste sami odlučili usredotočiti svoj rad na prirodu, predgrađa ili ruralna područja?

Sami Rintala: Ne baš, jer smatram da iste stvari možete raspravljati na gradskom trgu, možete stvoriti arhitektonsko djelo koje otvara raspravu o odnosu između čovjeka i prirode i još uvijek biti izuzetno urbani. Oduvijek sam htio graditi i u gradovima, jer mi se stvarno sviđa aspekt čiste lokacije okružene arhitekturom i komunikacija tim istim ljudskim jezikom. Smatram da je projekt Box Home pomalo takav. Nalazio se nasred raskrižja i pokušavao govoriti o univerzalnim pitanjima te pokušavao stvoriti mali dom u najgušćem području sjeverne Norveške. To je vjerojatno bio naš prvi urbani projekt, što možda govori nešto o razini urbanosti u Finskoj i nordijskim zemljama.

ORIS: Taj je projekt bio i didaktičan, jer ste htjeli pokazati da čak i najmanji prostori mogu imati i kvalitetu potrebnu za življenje i urbanu kvalitetu. Jednostavno je bio izuzetno kompaktan.

Sami Rintala: Može se reći da naši domovi u Zapadnoj Europi, barem u skandinavskom području, postaju sve veći i veći, te da još uvijek imitiraju ideju reprezentativnoga vlastelinskog dvorca kojim pokazujete svoju ekonomsku snagu i ukus. No, ne možemo si to priuštiti do u nedogled, kvaliteta vašeg doma ne tiče se veličine, nego kvalitete materijala, svjetla i pogleda. Naravno, arhitekti to moraju prodati kao seksi paket, pa zašto ga onda ne zapakirati u seksi kutiju, poput urbane domišljatosti New Yorka ili Tokyja, no iznutra to je neka vrsta pećine u kojoj možete spavati i jesti, i raditi druge nužne stvari za život. Eksterijer je strateški osmišljen iz jednostavnog razloga - da se proda. Kada sam ga crtao, imao sam održivu ideju koja je značila da se ovdje ne radi samo o ekologiji materijala, nego da se ideja može pokazati održivom na duge staze. Kako bismo ostvarili najbolji učinak, morali smo objaviti zgradu u časopisima u New Yorku i Tokyju, te sam morao podići zgradu koja je u velikom gradu kao doma. Na drugoj bi je lokaciji napravio drukčijom, no tu je opet bio slučaj ravnoteže univerzalnih pitanja i lokalno specifičnih pitanja koja smo htjeli riješiti.

ORIS: Budući da dosta vaših projekata nestane nakon određenog vremena, kako određujete prioritete?

Sami Rintala: Da, u početku je posebice bilo umjetničkih radova izrađenih za neku umjetničku izložbu ili neki drugi događaj tako da je to bilo dijelom prirode zadatka. To je opet vrsta diskusije koja je trebala nestati u vjetar; neće je čuti nitko, osim onih koji su diskusiju čuli i prenijeli nekome drugome. U svakom slučaju, vrlo malo ljudi je iskusilo arhitekturu u stvarnosti. 99 posto ljudi arhitektonske radove vidi u časopisima. To je vrlo zanimljiv fenomen: što uopće znači privremeno ako govorimo o zgradi koju nitko neće vidjeti? Ona govori ono što ima za reći, ako je riječ o konceptualnoj, idealističkoj stvari kao što je to slučaj privremenih radova.

Drugo je pitanje što je trajno? Ako želite filozofirati, ništa nije trajno. Jednostavno preoblikujete materijale u novi oblik. Ne radimo veliku štetu, ne prodajemo oružje ljudima, mi gradimo kuće. Moramo se služiti medijima, moramo koristiti političare ili poslovne ljude za našu stvar. To je dobra stvar, tako ako pokušavate raditi dobro, nemojte biti previše skromni ili pažljivi. Tijekom jednog predavanja u Seattleu skovao sam termin ‘diktatura osjetljivosti’. Danas imamo diktaturu ekonomije i tržišnih sila, no kada govorimo o diktaturi humanizma tada se osjetljivost neke dobrohotne osobe pokušava nositi sa svijetom. To je naravno piramidalni sustav, stoga bi bilo zgodno pustiti Álvara Sizu da vodi Europsku Uniju nekoliko godina da vidimo što bi se dogodilo.

ORIS: To bi možda mogao biti Svijet br. 3.